Uspješne Priče
Svog Cilja

Dragi moji,

Sve što sada znam je da sam sretna majka malog dječaka. Sva tuga i teškoće koje sam prošla na putu ostvarenja majčinstva, pamtim samo kao pojam, bez osjećaja za težinu te tuge i patnje. Ono što sada osjećam je neizmjerna sreća, ali i još uvijek nevjerica, što je ova mala beba u mom naručju, moj sin.

Puno toga sam prošla zajedno sa mužem, za kojeg mogu reći da mi je istinski partner u svakoj životnoj situaciji, pa i kada je u pitanju ostvarenje želje za bebom. Kada je jedno klonulo duhom i snagom, drugo je uvijek bilo tu da da snage za oboje i pokrene nas u pravom smjeru.

Naš put do roditeljstva je trajao 11 godina. U početku, nismo ni obraćali pažnju na to što nemamo bebu. Nakon godinu dana zajedničkog života smo shvatili da nešto nije u redu i tada počinje naša borba. Prvo smo krenuli sa ispitivanjima i nalazima na Kliničkom univerzitetskom centru u Sarajevu, kada je ustanovljeno da muž ima oligospermiju. Sretni što znamo šta je u pitanju i, kako su nam rekli, što nije veliki problem takva dijagnoza muža, započeli smo sa inseminacijama na KCUS. Prvu smo uradili sa puno elana i samouvjerenosti, drugu sa malo brige, a treću sa strepnjom. Inseminacije nisu uspjele.

Životni put nas je odveo u Austriju da radimo vantjelesnu oplodnju. Kada se nešto želi, onda ništa nije teško, ali nas su iscrpila putovanja u Austriju i nazad, fizički i psihički, ali i finansijski. Sva ta briga dok se ode, kako će proći sam postupak oplodnje, pa povratak kući nazad.

Postupaka vantjelesnje oplodnje je bilo ukupno 4. I ponovo, uradili smo sve moguće nalaze od imunoloških pokazatelja, hormonalnog statusa, speriograma, itd. Prvi nalazi pokazuju da je sve u redu kod oboje, s tim da je potvrđena muževa dijagnoza. Međutim, to nije problem kod ICSI pa se uradio prvi postupak. Bezuspiješno, čak ni nalaz beta Hcg nije pokazao trudnoću. Drugi pokušaj je pokazao pozitivan nalaz beta Hcg i mi smo bili toliko sretni da smo mislili to je to. Ništa više loše ne može da se desi sada kada je nalaz pozitivan. Roditeljima smo već rekli da smo uspjeli i da ćemo dobiti dvije bebe. Nažalost, prvi pregled ultrazvuka je pokazao da nema otkucaja srca beba. Čitav svijet nam se srušio. Imali smo bebe i sada odjednom nemamo ih više, to srce jednostavno teško prihvata.

Odbolovavši neuspijeh, muž i ja smo odlučili ponovo pokušati. Prije novog pokušaja, iz Austrije nam javljaju da ja trebam uraditi dodatne pretrage u pogledu imunoloških pokazatelja i šalju posebnu špricu da izvadim krv, pa pošaljem u Njemačku na analizu. Sav elan koji sam imala na početku tog postupka, splasnuo je sa nastojanjem da to sprovedem u djelo. Beskrajno hodanje od doktora do doktora, od jedne do druge zdravstvene ustanove, pa još i firmi za brzu poštu. Niko ne zna ko treba da mi izvadi krv, niko neće da izvadi krv. Nakon nekoliko pokušaja, uspjeli smo završiti da to urade u Zavodu za transfuzijsku medicinu FBiH, ali onda nasta problem slanja uzorka preko granice, za Njemačku. Silni problemi dok se nije utvrdilo šta je sve potrebno da bi smo poslali uzorak krvi. Čovjek prosto zaboravi problem zbog kojeg treba vaditi krv od svih tih sporednih problema, koji se u tom momentu postaviše kao glavni.

Po preporuci doktora, uradili smo još jednu analizu – HLA tipizaciju. Utvrđeno je da je nalaz uredan.

Nalaz krvi koji smo dobili iz Njemačke je pokazao da je zapravo problem u pogledu trudnoće imunološke prirode. Meni nedostaju KIR geni koji su bitni za održavanje trudnoće. Moj imunološki sistem tako djeluje da uništava plod, oplođenu jajnu ćeliju, kao strano tijelo. Ušli smo u treći postupak, s tim da sam počela davati sebi inekcije Granocyte koje nadomještaju nedostajuće KIR gene. I opet, budući da nismo u EU, problem nabavke tih inekcija, koje se mogu nabaviti samo iz Francuske. Ali, nabavili smo ih. Ponekad sam mislila da je problem neplodnosti lakši od administrativnih problema. Sav ranjiv i uvijek u stisci s vremenom, jer sve mora biti na određeni dan, a boreći se sa problemima koji ne bi trebalo da se postavljaju kao glavni, čovjek osjeća jak pritisak i svu nemoć da bilo šta završi u ovom našem državnom sistemu, da nije uopšte čudno što pokušaji ostaju bez uspijeha. Dakle, i ovaj pokušaj nije uspio.

I četvrti pokušaj koji smo imali u Austriji nije urodio plodom i pored inekcija koje sam primala.

Nekim čudom, desi mi se prirodna trudnoća koja nije mogla opstati upravo zbog navedenog problema. Plod se samo prestao razvijati.

Nisam više mogla da putujem u Austriju za nove pokušaje. Međutim, muž i ja odavno imamo želju da počnemo sve iz početka, da promijenimo kliniku. Odlučili smo se da novi pokušaj bude upravo u Bahceciju, iz više razloga. Prvi je što smo duboko u sebi vjerovali u uspijeh s doktorima iz ove klinike, i to kažem zato što to zaista jeste tako. Ostali razlozi su što nam je sve blizu, nema toliko izostanaka s posla, nema napornih putovanja itd.

Na prvom pregledu smo pojasnili doktoru naš problem i da ja sa svakim postupkom trebam primati inekcije Granocyte. Međutim, doktor je rekao da to oni rješavaju na drugi način, infuzijom Intralipide. Nakon novih nalaza koje smo uradili, uključujući i kariogram muža i mene, započeli smo terapiju koju su nam odredili u Bahceciju. Pored redovne terapije, primala sam infuziju Intralipide. Prvi nalaz beta Hcg je pokazao da postoji trudnoća, pa su mi uključene i inekcije Clexana. Na žalost, ni ovaj put nije bilo otkucaja srca beba, pa je urađena kiretaža.

Poslije ovog neuspijeha, muž i ja smo odlučili da pokušamo još jednom. Novi postupak je započet dva mjeseca nakon kiretaže. Ovaj put smo radili genetsku analizu i oplođenih jajnih ćelija. Nalaz je pokazao da, od tri oplođene jajne ćelije dvije su genetski ispravne. Odlučili smo uraditi transfer jedne jajne čelije. Ponovo ista terapija kao prethodni put, s tim da su mi inekcije Clexana uključene odmah po transferu oplođene jajne ćelije.

Kada je nalaz beta Hcg pokazao trudnoću, nije bilo neke naročite radosti u meni. Vjerovatno zbog silnih razočarenja i straha da se ne ponove raniji doživljeni slučajevi, da je nalaz pozitivan ali poslije nema otkucaja srca. Međutim, prvi ultrazvuk pokazuje otkucaje srca i ja ne mogu da vjerujem. Na sljedećem ultrazvuku lupa srce i ja ne znam šta da osjećam i kako da se ponašam. Svima bih rekla, skakala od sreće, a onda opet bih šutila da se ne desi nešto loše malom srcu.

I tako dan po dan, moje srce je sve jače kucalo. Konačno, u oktobru ove godine je rođen moj sin i sreći nigdje kraja. I sada dok ovo pišem, sjedim i gledam u njega dok spava. Zahvaljujem Bogu što je mom mužu i meni dao snage i strpljenja da ustrajemo u svojoj želji da postanemo roditelji.

Svim parovima koji se bore za svoje bebe želim da im se Bog smiluje i podari im snage i strpljenja, pa da se ostvare kao roditelji i odmah zaborave na sve patnje koje su prošli do ostvarenja svog cilja.

WhatsApp Viber
WhatsApp
Dozvolite Da Vas Pozovemo
Uskoro ćemo Vas kontaktirat :

[dynamichidden utmRef "CF7_URL"]