Najvažnije na svijetu su porodica i ljubav- to je bio moj lajtmotiv kroz dugogodišnju borbu za ovo blago i Božiji dar koji sada imamo, moja misao vodilja, moj zadatak od kojeg nisam željela odustati. Nije bilo lahko.
Moj muž i ja vjenčali smo se 2006.godine jako mladi i nismo odmah željeli potomstvo, obzirom da smo oboje studirali. Htjeli smo da završimo studije i sredimo neke sitnice.
2009. godine počinje naša borba, silni odlasci ljekaru, nalazi koji pokazuju da je sve u redu, pokušaji sa nekim alternativnim metodama, čajevima – samo izgubljene dvije godine u iščekivanju onog što smo silno željeli.
“Vama ostaje još da probate vantjelesnu oplodnju”- rekao nam je jedan doktor. Ostali smo zatečeni, o tome nismo ništa znali, o tome se tada i nije puno znalo.
Sjećam se, tog istog dana, istog momenta, vraćajuću se kući od doktora, pronašli smo na internetu da je tek otvorena nova klinika Bahceci u BIH. Isti dan smo se uputili na pregled i ušli u program a da o tome nismo ništa znali.
Vjerovali smo u Boga, u sebe i u doktora i cjelokupno osoblje klinike, kojima dugujemo, ne samo to što su nam pomogli da se ostvarimo kao porodica, nego i što su nas ojačali na tom putu, što su nam kroz razgovore pokazali da mi nemamo problem, da problem imaju mnoge porodice i da ćemo zajedničkim snagama pobijediti.
Nisam padala u depresiju, stekla sam jako veliko povjerenje u kliniku Bahceci, u osoblje i cjelokupanan postupak. Znala sam da je pitanje samo vremena.Upoznala sam na klinici mnogo parova koji imaju iste ili slične probleme, razmjenili smo iskustva, družili se i nekako je bilo lakše.
Napravili smo pauzu od 3 godine, iz finansijskih razloga i željeli smo se malo odmoriti.
Puno sam čitala o samom postupku, informisala se o tome, vremenom vantjelesna oplodnja nije više bila tabu tema kao na samom početku kada smo mi prvi put krenuli u program.
Pričala sam o tome kao o normalnim stvarima, pričala sam sa prijateljima, sa kolegicama na poslu, bez stida, bez sakrivanja i svi su imali svoju ulogu u ovoj mojoj borbi jer su mi davali snagu i vjeru da idem naprijed.
Pričam i sada o tome, i želim da pričam. Bila bih jako sretna da moja priča nekoga potakne da razbije predrasude o problemu neplodnosti, bila bih jako sretna da moja priča nekoga potakne da ustane na svoje noge, i kaže sebi: “Najvažnije na svijetu su porodica i ljubav” i krene u borbu.
Znala sam da je moj zadatak pokušati još jednom. Nikada neću zaboraviti 02.05.2016. i moj emriotransfer na klinici Bahceci i pitanje doktora Umit-a nakon transfera : Jesmo li trudni?
I da, trudni smo!
Dr. Rama me pita: “ Pogledaj kolika je beta i reci nam šta to znači” ? Smijali smo se. Plakali. Trudna sam. Nakon osam godina borbe, raznih iskušenja ugledala sam i čula dva mala srca kako kucaju.
To je rezultat vjere i upornosti, profesionalnosti osoblja na klinici, mog povjerenja u njih i dosljednog pridržavanja onoga što su mi sugerisali na klinici. Nije bilo lahko, ali se isplatilo u svakom smislu. Nije bilo lahko izostajati s posla svaki drugi dan, da bismo otišli na pregled, nije bilo lahko na poslu davati injekcije obzirom da postoji tačno vrijeme kada se koji lijek uzima. Nije bilo lahko finansijski sve to izdržati, ali se isplatilo.
12.12.2017. slavili smo svoj prvi rođendan, i sve se zaboravilo. Sve, osim sreće i tolikog zadovoljstva i ponosa koji će nas pratiti cijeli život. Sve će se zaboraviti, osim velika podrška i pomoć ljudi sa klinike, njihova profesionalnost, pažnja i podrška u svakom momentu.
Želim da poručim onima koji imaju sličan problem: Ne odustajte, borite se, vjerujte u sebe, u ljubav i izaberite pravu kliniku u toj borbi.
Prigrlite svoju porodicu što bliže srcu i dajte joj puno ljubavi. Volite je sve više i trudite se da je svaki dan obradujete, da ih podržite i da ih razumijete. Samo je porodica naše blago, a blago treba čuvati!
